Skice iz Madrida

*

Na trgu kompleksa Matadero u nedjelju popodne se masovno plesao twist. Kad imaš loš dan, dovoljno je da pogledaš taj masovni ples, različitost u punom sjaju. Kao da smo napravljeni da se gibamu u ritmu muzike. A dobro je pjevao Jura Stublić, zamisli ti taj život u ritmu muzike za ples. Kad plešemo, šutimo i smijemo se. Fokusirani smo na trenutak. Na pokret i ritam. I primijetio sam da nitko ne izgleda loše kad pleše (možda neki izgledaju smiješno, no smiješno jest lijepo). Primjerice, arogantnost u plesu postaje hrabrost, pretjeranost postaje smionost, neodlučnost odmjerenost, nespretnost šarmantnost, starost dobiva polet, mladost dobiva fokusiranost, a djeca, djeca skaču dvonožno poput malih šamana i vode tu igru. Pljesnu ručicama, i eto ti znak, ajmo svi još jednom!

*

Kod glavne madridske ilice, ulice Gran Via, mnoštvo Afrikanaca prodaje torbice i naočale, vjerojatno kopije luj vuton i rejban, iako su i originali najčešće kopije, samo s licencom, ali isti drek. Imaju onaj sistem da im se ležeći “štand”  pretvori u ogroman praktični bijeli pinklec. I eto, upravo demonstracije za mene. Prilazi policija i oni su već na drugoj strani ceste. I ja s njima. S pinklecom na leđima nose svoju butigu. Ko u Biutifulu Inárritua. Koga smetaju njihove kopije? One lopove koji prodaju kopije u poš buticima? Pustite Kongo, Mali, Kamerun, Obalu Bjelokosti i sve druge afričke kosti i resurse im na miru i sve će biti u redu!

Koji krvavi posao. Ekipa već šiba dalje, na treće mjesto. Samo tako. To su ratnici. Gerilci u urbanoj prašumi. To su ljudi koji nikad nisu rekli: Moje je pravo da budem to i to. Heroji u mutnom. A došli su mi baš u sretnom trenutku. Da radimo vakuum i da ništa ne isključujemo. Da bar vrte masne pare. Uzeli su si pravo da ne odustanu. I po toj točki su krivi. Jer već nisu krepali.

*

Navratio sam do Sidrerije, tamo blizu Plaze Mayor, di se toči jabučni nektar Sidra u izvitoperenim položajima, htio sam poslikati zidove s fotografijama, prošli put zaboravio, a na putu mi je do doma. A i namaz od kozjeg sira nije na odmet. Nisam dugo ostao, groznica se lako vrati. Ostavio sam 30 centi napojnice i zasvirali su na sva zvona. Skoro pa doslovno. Kad kod njih Asturijaca (pretpostavljam da ovo nije jedina Sidrerija s tim običajem), ostaviš napojnicu, onda konobar potegne po velikom drvenom zvonu koje visi sa stropa na sredini šanka i zaori se cijela pivnica. Ako je dobra večer, čuje se samo lupanje zvona, na sav glas. Pozdrav domorocima.

*